Ako Isus nije Bog, onda Njegova žrtva nema onu večnu, božansku vrednost koju joj Pismo pripisuje. Ako Sveti Duh nije ličnost, nego samo sila, onda mnogi biblijski tekstovi u kojima Duh govori, uči, vodi, svedoči, odlučuje, tuguje i posreduje gube svoje prirodno značenje. A ako se odbaci biblijsko svedočanstvo o Ocu, Sinu i Svetom Duhu, onda se u suštini osporava ono što se u hrišćanskoj teologiji naziva Sveto Trojstvo.
Naravno, važno je odmah reći: reč „Trojstvo“ kao takva ne nalazi se u Bibliji. Ali ni reči „inkarnacija“, „monoteizam“, „sveprisutnost“ ili „sveznanje“ ne moraju biti zapisane u tom obliku da bi istina koju označavaju bila biblijska. Pitanje nije da li se određeni teološki izraz nalazi u Bibliji, nego da li se istina koju taj izraz označava nalazi u Bibliji.
A Biblija jasno svedoči tri stvari:
Prvo, postoji samo jedan Bog.
Drugo, Otac je Bog.
Treće, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog, ali Sin nije Otac, niti je Sveti Duh isto što i Otac ili Sin. U Pismu se jasno vide lični odnosi: Otac šalje Sina, Sin se moli Ocu da Otac da Duha (utešitelja), Duh svedoči za Sina, Duh govori crkvama.
Posebno snažno u svemu tome odjekuju reči apostola Tome. On je bio onaj koji nije lako poverovao. Nije poverovao samo na osnovu tuđeg svedočanstva. Tražio je dokaz. Ali kada je susreo vaskrslog Hrista, njegova ispovest nije bila mlaka, nejasna ili simbolična. Rekao je Isusu:
Ovaj članak je napisan upravo zbog onih koji danas, poput Tome pre susreta sa vaskrslim Hristom, sumnjaju. Ali cilj nije da se neko pobedi u raspravi, nego da se čovek dovede pred biblijski tekst i pred pitanje: šta zaista piše?
1. Biblija jasno uči da postoji samo jedan Bog
Pre nego što govorimo o Hristovom božanstvu i o Svetom Duhu, moramo postaviti temelj. Biblija nije mnogobožačka knjiga. Ona ne uči da postoje tri boga. Ona od početka do kraja uči da postoji samo jedan istiniti Bog.
U 5. Mojsijevoj čitamo:
Bog preko proroka Isaije kaže:
I opet:
Apostol Pavle u Novom zavetu potvrđuje isto:
Dakle, početna tačka biblijske vere jeste jasna: Bog je jedan. Svaka ispravna nauka o Ocu, Sinu i Svetom Duhu mora čuvati tu istinu. Hrišćanska vera ne sme skliznuti u ideju da postoje tri odvojena boga a još manje u ideju da Isus nije Bog a isto tako i Sveti Duh. To bi bilo protiv Biblije i njenog autentičnog učenja.
Ali Biblija nas zatim vodi dalje. Ona pokazuje da se u okviru tog jednog Božanstva otkrivaju Otac, Sin i Sveti Duh. Tu počinje dubina biblijskog otkrivenja.
2. Isus se u Bibliji direktno naziva Bogom
Najpre treba pogledati najdirektnije tekstove. Ne treba početi od pretpostavki, nego od onoga što piše.
„Bog bješe Riječ“
Jovanovo jevanđelje počinje rečima koje su među najdubljim rečima cele Biblije:
Ovde se kaže nekoliko stvari.
Prvo, Riječ je postojala „u početku“. To nas vraća na 1. Mojsijevu 1:1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Pre nego što je svet stvoren, Riječ već jeste.
Drugo, Riječ bješe u Boga. To znači da je Riječ deo Oca, deo Njegove suštine. Ipak, Riječ je ličnost, manifestacija, jedna od tri, koja ima svoju ulogu u postojanju svemira (Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo)!
Treće, Bog bješe Riječ. To znači da je Riječ po svojoj prirodi Bog.
Da ne bi bilo sumnje ko je ta Riječ, Jovan nastavlja:
Riječ koja je bila u početku, koja je bila kod Boga i koja je bila Bog, postala je telo. To je Isus Hristos.
Ovde se već vidi osnovna biblijska istina: Sin nije Otac, jer „Riječ bješe u Boga“, ali Sin nije ni stvorenje, jer „Bog bješe Riječ“.
Toma: „Gospod moj i Bog moj“
Jedan od najjasnijih tekstova nalazi se u Jovanu 20. Toma nije bio prisutan kada se Isus prvi put javio učenicima posle vaskrsenja. Kada su mu rekli da su videli Gospoda, on je odgovorio da neće verovati dok ne vidi rane i ne metne ruku u Njegova rebra.
Osam dana kasnije, Isus dolazi i obraća se upravo Tomi. Tada Toma odgovara:
Ovo je veoma važno. Toma se ne obraća Ocu, nego vaskrslom Isusu. On Isusa naziva i Gospodom i Bogom. Da je Toma pogrešio, Isus bi ga ispravio. Anđeli u Bibliji odbijaju poklonjenje. Apostoli odbijaju obožavanje. Ali Isus ne ispravlja Tomu. Naprotiv, kaže:
Dakle, Isus Tominu ispovest ne naziva hulom, nego verom. To je naročito snažno zato što je Toma bio Jevrejin, čovek odgojen u veri da postoji samo jedan Bog. Njegova izjava nije bila olaka. On nije mogao reći stvorenju: „Bog moj.“ Ali pred vaskrslim Hristom on ispoveda upravo to.
„Hristos… koji je nad svima Bog blagosloven vavijek“
Apostol Pavle piše u Poslanici Rimljanima:
Ovde Pavle govori o Hristu po telu, dakle o Njegovom ljudskom poreklu iz Izrailja. Ali zatim dodaje da je On „nad svima Bog blagosloven vavijek.“
Ovo je jedno od najdirektnijih Pavlovih svedočanstava o Hristovom božanstvu. Isus je po telu došao iz Izrailja, ali po svojoj večnoj prirodi On je Bog nad svima.
„Veliki Bog i Spas naš Isus Hristos“
U Poslanici Titu piše:
Ovaj tekst govori o javljanju slave Isusa Hrista i naziva Ga velikim Bogom i Spasom. U Novom zavetu Hristov drugi dolazak nije prikazan kao dolazak običnog poslanika, nego kao javljanje slave velikoga Boga.
Otac naziva Sina Bogom
U Poslanici Jevrejima čitamo izuzetno snažan tekst. Pisac pokazuje da je Sin uzvišeniji od anđela, a zatim navodi reči koje se odnose na Sina:
Ovde nije reč o tome da čovek naziva Isusa Bogom. Sam tekst kaže: „A sinu…“ Dakle, Ocu se pripisuju reči upućene Sinu: „Prijesto je tvoj, Bože.“ Ako Otac Sina naziva Bogom, ko smo mi da Mu to osporavamo?
„U njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“
U Poslanici Kološanima apostol Pavle kaže:
Ovo je jedan od najjasnijih tekstova u celoj Bibliji. U Hristu ne prebiva samo neka mera božanske sile, ni samo Božije nadahnuće, ni samo proročki autoritet. U Njemu prebiva svaka punina Božanstva.
I ne samo duhovno ili simbolično, nego: „tjelesno“.
To znači da je Isus stvarno postao čovek, ali time nije prestao da bude Bog. U Njemu je punina Božanstva prebivala u telu.
3. Stari zavet najavljuje Mesiju kao božansku ličnost
Neki tvrde da je ideja o Isusovom božanstvu nastala kasnije. Ali Novi zavet ne uvodi nešto potpuno tuđe Starom zavetu. Naprotiv, Novi zavet pokazuje ispunjenje onoga što je već bilo najavljeno.
Dete koje se rađa naziva se „Bog silni“
Prorok Isaija piše:
Ovo je mesijansko proročanstvo. Govori se o detetu koje će se roditi, o Sinu koji će biti dat. Ali Njegovo ime uključuje izraz:
„Bog silni.“
Ne kaže se samo da će Mesija biti silan čovek. Ne kaže se samo da će biti prorok. Ne kaže se samo da će biti car. On nosi ime Bog silni.
Neki pokušavaju da umanje ovaj tekst, ali treba primetiti da se isti izraz „Bog silni“ u Isaiji koristi za Gospoda. U Isaiji 10:21 stoji:
„Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.“
Dakle, Mesija iz Isaije 9:6 nosi božanski naslov.
Emanuilo — „s nama Bog“
Matej primenjuje Isaijino proročanstvo na rođenje Isusa:
Isus nije samo poslanik koji govori o Bogu. U Njemu je Bog došao među ljude. On je Emanuilo — s nama Bog.
To ne znači da je Otac postao Sin, niti da je Isus ista ličnost kao Otac. To znači da je u Sinu Bog lično došao među nas.
Mesija je od večnih vremena
Prorok Mihej najavljuje mesto rođenja Mesije:
Mesija će se roditi u Vitlejemu, ali Njegovi „izlasci“ su od večnih vremena. To se ne može reći za običnog čoveka. Ljudsko rođenje Mesije u Vitlejemu nije početak Njegovog postojanja.
4. Isus ima večnost koja pripada Bogu
Jedna od osnovnih razlika između Boga i stvorenja jeste to što stvorenje ima početak, a Bog nema početak. Bog jeste večan.
Biblija tu osobinu pripisuje Hristu.
„Prije nego Avraam bi, ja sam“
Isus kaže Jevrejima:
Ovo nije obična izjava da je Isus postojao pre Avrama. Da je to hteo da kaže samo u vremenskom smislu, mogao je reći: „Pre Avrama bio sam.“ Ali On kaže:
„JA SAM.“
To podseća na Božije samoobjavljenje Mojsiju:
Jevreji su razumeli težinu Isusovih reči, jer odmah zatim čitamo:
Zašto kamenje? Zato što su Njegovu izjavu razumeli kao božansku tvrdnju.
Isus je imao slavu kod Oca pre postanja sveta
U molitvi Ocu Isus kaže:
Isus ne kaže da je postojao samo u Božijem planu. On kaže da je imao slavu kod Oca pre nego što je svet postao.
Ovo pokazuje dve stvari:
Prvo, Sin je postojao pre stvaranja sveta.
Drugo, Sin je bio u ličnom odnosu sa Ocem pre stvaranja sveta.
To nije moguće ako je Isus samo stvoreno biće koje je nastalo kasnije.
„On je prije svega“
Pavle za Hrista kaže:
Ako je Hristos pre svega, onda On nije deo „svega“ što je stvoreno. On je pre stvorenja. On je iznad stvorenja. On održava stvorenje.
„Prvi i Pošljednji“
U Otkrivenju Isus kaže:
Ovo može govoriti samo Isus, jer kaže: „bijah mrtav“. Ali isti taj Isus za sebe kaže:
„Ja sam prvi i pošljednji.“
U Starom zavetu Gospod kaže:
Dakle, titula koja pripada Gospodu Bogu u Isaiji primenjuje se na Hrista u Otkrivenju.
5. Isus je Stvoritelj, a ne stvorenje
Biblija pravi jasnu razliku između Stvoritelja i stvorenja. Bog je Stvoritelj. Sve drugo je stvorenje. Ako je Isus Stvoritelj svega, onda On ne može biti deo stvorenja.
„Sve je kroz nju postalo“
Za Riječ, koja je Hristos, Jovan kaže:
Ovo je potpuno jasno. Sve što je postalo, postalo je kroz Hrista. Ako je sve što je stvoreno nastalo kroz Njega, onda On sam ne može biti stvoren.
Jovan ne ostavlja nikakav izuzetak:
„Bez nje ništa nije postalo što je postalo.“
Ako je Isus stvoren, onda bi i On morao biti među onim što je „postalo“. Ali tekst kaže da ništa što je postalo nije postalo bez Njega.
„Sve se kroza nj i za nj sazda“
Pavle piše:
Ovde je Hristos prikazan ne samo kao posrednik stvaranja, nego i kao cilj stvaranja:
„sve se kroza nj i za nj sazda.“
Sve je stvoreno kroz Njega i za Njega. To se ne može reći za običnog anđela, proroka ili stvorenje.
Otac govori Sinu kao Stvoritelju
U Jevrejima 1, posle reči „Prijesto je tvoj, Bože“, tekst dalje kaže za Sina:
Ovo je navod iz Psalma 102, gde se govori o Gospodu kao Stvoritelju. Pisac Poslanice Jevrejima primenjuje taj tekst na Sina. Sin je Onaj koji je osnovao zemlju. Nebesa su delo Njegovih ruku.
6. Isus prima poklonjenje koje pripada samo Bogu
Biblija je vrlo jasna: obožavanje pripada samo Bogu.
Kada je sotona kušao Isusa, Isus mu je rekao:
Ako samo Bogu treba služiti i klanjati se u tom najdubljem smislu, onda je veoma značajno što Isus prima poklonjenje.
Učenici Mu se klanjaju
Posle događaja na moru, učenici govore:
I tekst kaže da Mu se pokloniše.
Posle vaskrsenja žene pristupaju Isusu:
U Mateju 28:17 čitamo:
„I kad ga vidješe, pokloniše mu se.“
Isus ne odbija to poklonjenje.
Sleporođeni se klanja Isusu
U Jovanu 9, čovek kome je Isus otvorio oči kaže:
„Vjerujem, Gospode!“
Zatim tekst dodaje:
Da je Isus samo prorok, trebalo bi da odbije takvo poklonjenje. Ali On ga prihvata.
Anđeli se klanjaju Sinu
U Poslanici Jevrejima piše:
Anđeli Božiji se klanjaju Sinu. U Otkrivenju, kada Jovan pokušava da se pokloni anđelu, anđeo mu kaže:
Anđeo odbija poklonjenje jer nije Bog. Ali Sin prima poklonjenje anđela. To je snažno svedočanstvo Njegovog božanstva.
Jagnje prima slavu zajedno sa Onim koji sedi na prestolu
U Otkrivenju 5, sva stvorenja govore:
Ovde se ista slava daje Onome koji sedi na prestolu i Jagnjetu. Jagnje je Hristos. Ako bi Hristos bio stvorenje, ovakvo obožavanje bilo bi idolopoklonstvo. Ali u nebeskoj sceni to nije osuđeno, nego prikazano kao pravilno bogosluženje.
7. Isus oprašta grehe, a to pripada Bogu
U Markovom jevanđelju Isus govori uzetome:
Književnici odmah razmišljaju:
Njihovo teološko pitanje je tačno: samo Bog može opraštati grehe u konačnom smislu. Greh je pre svega pobuna protiv Boga. Zato samo Bog može dati konačno oproštenje.
Isus ne kaže: „Niste me dobro razumeli.“ Ne kaže: „Ja samo objavljujem da je Bog oprostio.“ Naprotiv, On kaže:
Zatim isceljuje čoveka kao vidljivi dokaz nevidljive vlasti.
Isus, dakle, ima vlast da oprašta grehe. To nije vlast običnog proroka. To je božanska vlast.
8. Isus ima vlast nad životom, smrću i vaskrsenjem
Samo Bog je izvor života. Ali Isus za sebe govori ono što može reći samo Bog.
„Sin koje hoće oživljuje“
Isus kaže:
Sin daje život kome hoće. To je božanska vlast.
„Ja sam vaskrsenije i život“
Pred Lazarevo vaskrsenje Isus kaže Marti:
On ne kaže samo: „Ja znam put do vaskrsenja.“ Ne kaže samo: „Bog će preko mene vaskrsavati.“ On kaže:
„Ja sam vaskrsenije i život.“
Isus ima vlast da položi i opet uzme svoj život
Isus kaže:
Koji običan čovek ima vlast da položi svoj život i da ga opet uzme? Ovo pokazuje da Hristova smrt nije bila nemoćna tragedija, nego dobrovoljna žrtva Božijeg Sina.
9. Isus je Sudija sveta
Biblija uči da je Bog Sudija celog sveta. Ali Novi zavet tu vlast pripisuje Hristu.
Isus kaže:
Ovo je izuzetno snažan tekst. Otac je dao sav sud Sinu, i cilj je:
„da svi poštuju Sina kao što Oca poštuju.“
Ako Sin nije Bog, kako može biti poštovan kao Otac? Ako Isus nije božanske prirode, onda bi takvo poštovanje bilo oduzimanje slave Bogu. Ali Isus kaže da je upravo volja Očeva da se Sin poštuje kao Otac.
U Mateju 25 Isus opisuje sebe kao Sudiju naroda:
Pavle piše:
Hristos je Sudija živih i mrtvih. To je uloga koja pripada Bogu.
10. Isus zna srca ljudi
U Starom zavetu Gospod je Onaj koji ispituje srca. Prorok Jeremija piše:
U Novom zavetu Isus govori:
To je božanska osobina. Isus ne poznaje samo spoljašnja dela. On zna srce.
Jovan takođe piše:
Učenici Mu kažu:
Petar Mu govori:
Ovo nije znanje običnog čoveka. To je znanje Onoga koji vidi unutrašnjost srca.
11. Starozavetni tekstovi o Gospodu primenjuju se na Isusa
Jedan od najsnažnijih dokaza Hristovog božanstva jeste način na koji Novi zavet primenjuje starozavetne tekstove o Gospodu na Isusa.
„Pripravite put Gospodnji“
Isaija piše:
Matej ovo primenjuje na Jovana Krstitelja:
Jovan Krstitelj priprema put Isusu. Ali Isaija kaže da se priprema put Gospodu. To znači da je Isus Onaj čiji se put priprema — Gospod koji dolazi.
„Koji god prizove ime Gospodnje spašće se“
Prorok Joilo kaže:
Pavle u Rimljanima 10 govori o veri u Isusa kao Gospoda i zatim navodi:
Kontekst Rimljanima 10 jasno govori o prizivanju Gospoda Isusa. Dakle, tekst koji se u Joilu odnosi na Gospoda Boga, Pavle primenjuje u kontekstu vere u Isusa.
Svako koleno će se pokloniti
Bog u Isaiji kaže:
Pavle ovaj tekst primenjuje na Hrista:
U Isaiji se svako koleno klanja Gospodu. U Filibljanima se svako koleno klanja Isusu. To nije suprotnost Ocu, jer se to čini „na slavu Boga Oca“. Slava Sina nije krađa Očeve slave, nego otkrivenje Očeve slave.
12. Isus je jedno sa Ocem, ali nije ista ličnost kao Otac
Ovde treba biti pažljiv. Biblija ne uči da je Isus Otac. Isus se moli Ocu. Otac šalje Sina. Sin se vraća Ocu. Dakle, Sin i Otac nisu ista ličnost.
Ali Biblija takođe ne uči da je Sin samo stvorenje. Sin deli božansku prirodu sa Ocem.
Isus kaže:
Jevreji su razumeli da Isus time tvrdi nešto više od obične moralne saglasnosti, jer odmah kažu:
U Jovanu 5, posle Isusovih reči o Ocu, piše:
Dakle, Jovan sam objašnjava da je Isusovo nazivanje Boga svojim Ocem značilo izjednačavanje sa Bogom na poseban način.
Isus kaže Filipu:
I još:
Ovo ne znači da je Isus ista ličnost kao Otac, nego da je savršeno otkrivenje Oca. Ko vidi Sina, vidi kakav je Otac, jer Sin deli Očevu božansku prirodu i savršeno Ga objavljuje.
13. Najčešći prigovori protiv Hristovog božanstva
Da bi članak bio ozbiljan, nije dovoljno samo navesti stihove. Treba odgovoriti i na najčešće prigovore.
Prigovor 1: Isus je rekao: „Otac je veći od mene“
Isus zaista kaže:
Ali pitanje je: u kom smislu je Otac veći?
Biblija jasno uči da je Sin postao čovek, ponizio se i uzeo obličje sluge:
Kao utelovljeni Sin, u stanju poniženja, Isus govori o Ocu kao većem. To ne znači da je Sin po božanskoj prirodi manje Bog. To znači da je Sin dobrovoljno uzeo položaj sluge, ponizio se, postao čovek i izvršio delo spasenja.
Na primer, čovek može biti jednak drugom čoveku po prirodi, a ipak niži po službi, položaju ili zadatku. Sin je uzeo ulogu Poslanog, Slugu, Spasitelja. Ali to ne ukida Njegovo božanstvo.
Prigovor 2: Isus je „prvorođeni prije svake tvari“
U Kološanima 1:15 piše da je Hristos:
„Prvorođeni prije svake tvari.“
Neki tvrde da to znači da je Isus prvo stvorenje. Ali nastavak teksta pokazuje suprotno:
Dakle, „prvorođeni“ ne znači „prvi stvoren“, nego označava prvenstvo, dostojanstvo i nasledno pravo.
U Starom zavetu David se naziva prvencem, iako nije bio prvi rođen među svojom braćom:
Dakle, „prvenac“ može značiti najuzvišeniji, onaj koji ima prvenstvo. Tako je Hristos „prvorođeni prije svake tvari“ — ne kao deo stvorenja, nego kao Onaj koji ima prvenstvo nad svim stvorenjem, jer je sve stvoreno kroz Njega i za Njega.
Prigovor 3: Isus je „početak stvorenja Božijega“
U Otkrivenju 3:14 Isus se naziva:
„Početak stvorenja Božijega.“
Neki to tumače kao da je Isus prvo stvorenje. Ali izraz „početak“ može značiti izvor, uzrok, začetnik ili vladar. U svetlosti Jovana 1:3 i Kološanima 1:16, ne može značiti da je Isus stvoren, jer ti tekstovi jasno kažu da je sve stvoreno kroz Njega.
Ako je sve što je postalo postalo kroz Hrista, onda Hristos nije deo onoga što je postalo. On je početak stvorenja u smislu da je izvor i uzrok stvaranja, ne prvo stvoreno biće.
Prigovor 4: Isus se molio Bogu, pa zato ne može biti Bog
Isus se zaista molio Ocu. Ali to ne dokazuje da nije Bog. To dokazuje da je postao pravi čovek i da Sin nije ista ličnost kao Otac.
Biblija uči i jedno i drugo: Isus je pravi Bog i pravi čovek.
Kao čovek, On se moli. Kao Sin, On ima odnos sa Ocem. Kao Posrednik, On zavisi od Oca u svom mesijanskom poslanju. Ali kao večna Riječ, On je Bog.
Ako neko kaže: „Isus se molio Bogu, dakle nije Bog“, onda zanemaruje tajnu utelovljenja. Sin Božiji je stvarno postao čovek. Nije samo izgledao kao čovek. On je stvarno gladovao, umarao se, plakao, molio se i stradao. Ali to ne znači da je prestao biti Bog.
Prigovor 5: Isus je rekao da ne zna dan ni čas
U Marku 13:32 Isus kaže da o danu i času niko ne zna, ni anđeli, ni Sin, nego Otac.
Ovo je dubok tekst, ali ga treba razumeti u svetlosti celog Pisma. Isti Novi zavet kaže da Isus zna sve, da ispituje srca, da je u Njemu sva punina Božanstva i da je Stvoritelj svega.
Zato ovaj tekst treba razumeti u vezi sa Njegovim utelovljenjem i dobrovoljnim poniženjem. Kao Mesija u stanju poniženja, Sin nije došao da objavi taj dan. On se u svom zemaljskom poslanju podredio Ocu. To ne ukida Njegovu božansku prirodu, kao što ni Njegova glad, umor ili smrt ne ukidaju Njegovo božanstvo.
14. Sveti Duh nije samo sila — On ima osobine ličnosti
Sada dolazimo do drugog velikog pitanja: da li je Sveti Duh ličnost ili samo bezlična sila?
Biblija svakako govori o sili Duha. Duh daje silu, pomazuje, osnažuje, ispunjava. Ali pitanje nije da li Duh deluje silom. Pitanje je da li je On samo sila.
Biblijski odgovor je: ne. Sveti Duh ima osobine ličnosti.
Ovde treba pojasniti reč „ličnost“. Kada kažemo da je Sveti Duh ličnost, ne mislimo da ima ljudsko telo ili da je ličnost na isti način kao čovek. Mislimo da nije bezlična energija, nego lični božanski Subjekt: On govori, zna, hoće, vodi, uči, svedoči, posreduje i može biti ožalošćen.
Sveti Duh govori
U Delima apostolskim čitamo:
Zatim:
U Antiohiji:
Ovo nije način govora koji se prirodno odnosi na bezličnu silu. Duh govori, zapoveda, određuje službu i kaže: „na djelo na koje ih pozvah.“
Pavle piše:
U Otkrivenju se stalno ponavlja:
Sila ne govori crkvama. Ličnost govori.
Sveti Duh uči
Isus kaže:
Duh uči i podseća. To je lično delovanje.
Isus takođe kaže:
Ovde se o Duhu kaže da dolazi, upućuje, govori, čuje i javlja. To nisu osobine bezlične energije.
Sveti Duh svedoči
Isus kaže:
Svedočenje je lična radnja. Sveti Duh svedoči za Hrista.
Pavle kaže:
Sveti Duh vodi
Pavle piše:
I još:
Vodič nije bezlična sila. Duh vodi Božiji narod.
Sveti Duh odlučuje i ima volju
U 1. Korinćanima 12 govori se o duhovnim darovima, a zatim se kaže:
Ovo je veoma snažno. Sveti Duh razdeljuje darove kako hoće. Volja je osobina ličnosti, ne bezlične sile.
U Delima 15 apostoli kažu:
Duh „nalazi za dobro“. To je izraz rasuđivanja i odluke.
Sveti Duh zna i ispituje
Pavle piše:
Duh ispituje dubine Božije. Duh zna šta je u Bogu. Ovo nije opis sile, nego božanskog znanja.
Sveti Duh posreduje i moli se za svete
U Rimljanima 8 čitamo:
I dalje:
Duh pomaže, posreduje, moli se za svete i ima „misao“. To su lične osobine.
Sveti Duh može biti ožalošćen
Pavle opominje vernike:
Bezlična sila se ne može ožalostiti. Možeš pogrešno upotrebiti električnu energiju, ali je ne možeš ožalostiti. Duh može biti ožalošćen jer je ličnost.
Isaija kaže:
Svetom Duhu se može lagati
U Delima 5 Petar kaže Ananiji:
Zatim dodaje:
Ovo je jedan od najvažnijih tekstova o Svetom Duhu. Ananija je slagao Svetom Duhu, a Petar kaže da je slagao Bogu. Dakle, Sveti Duh nije samo sila; Njemu se može lagati. I On nije stvorenje; lagati Njemu jeste lagati Bogu.
Sveti Duh se može kušati
Petar kaže Sapfiri:
Bezlična sila se ne iskušava. Duh Gospodnji je lični božanski Subjekt.
Svetom Duhu se može protiviti
Stefan govori tvrdovratima:
Protivljenje Svetom Duhu nije protivljenje nekoj energiji, nego Bogu koji govori i deluje kroz Duha.
Sveti Duh se može naružiti
U Poslanici Jevrejima piše o onome koji:
Duh se može uvrediti, naružiti, prezreti. To je lični odnos.
Na Svetog Duha se može huliti
Isus kaže:
I još:
Ako je Sveti Duh samo sila, kako se može huliti na Njega u tako ozbiljnom smislu? Hula je lični greh protiv Boga.
15. Sveti Duh je Bog
Ne samo da je Sveti Duh ličnost; Biblija pokazuje da je On božanska ličnost.
Lagati Svetom Duhu znači lagati Bogu
Ponovo je najjasniji tekst Dela 5:
Zatim:
Petar ne kaže: „Slagao si Božijoj sili.“ Kaže: slagao si Svetom Duhu, a time si slagao Bogu.
Vernici su hram Božiji jer Duh Božiji živi u njima
Pavle piše:
I još:
Vernik je hram Božiji zato što Duh Božiji živi u njemu. Hram pripada Bogu. Ako je telo hram Svetog Duha, to snažno ukazuje na božanstvo Duha.
Duh je večan
U Poslanici Jevrejima čitamo da je Hristos:
Sveti Duh se naziva večnim Duhom. Večnost pripada Bogu.
Duh je sveprisutan
David pita:
Ne može se pobeći od Božijeg Duha. To nije osobina stvorenja. To je božanska sveprisutnost.
16. Prigovori protiv ličnosti Svetog Duha
Prigovor 1: Sveti Duh se „izliva“, pa zato nije ličnost
U Bibliji se zaista kaže da se Sveti Duh izliva:
Neki kažu: „Ličnost se ne može izliti, dakle Duh nije ličnost.“ Ali to je slab argument, jer Biblija koristi slikovit jezik i za druge lične i duhovne stvarnosti.
Na primer, Pavle kaže:
Da li je Božija ljubav zato bezlična tečnost? Naravno da nije. „Izliti“ znači obilno dati, izliti blagoslov, darovati u punini.
Dakle, činjenica da se Duh „izliva“ ne znači da je bezlična sila. To znači da Bog obilno daje Duha svom narodu.
Prigovor 2: Sveti Duh daje silu, pa je On samo sila
Isus kaže učenicima:
Ali tekst ne kaže: „Sveti Duh je sila.“ Kaže da će primiti silu kada Sveti Duh siđe na njih. Duh daje silu, ali nije sveden na silu.
Isto tako, Bog daje ljubav, ali Bog nije samo osećanje. Bog daje mudrost, ali nije samo informacija. Hristos daje život, ali nije samo princip života. Sveti Duh daje silu, ali nije samo sila.
Prigovor 3: Sveti Duh nema ime kao osoba
Sveti Duh se u Bibliji naziva mnogim imenima i opisima: Duh Božiji, Duh Hristov, Duh istine, Duh blagodati, Duh slave, Utešitelj. Ali čak i kada ne bismo imali lično ime u ljudskom smislu, Njegove lične osobine su jasno pokazane.
Pitanje nije da li Duh ima ime koje liči na ljudsko ime. Pitanje je da li govori, uči, svedoči, odlučuje, voli, tuguje i posreduje. A Biblija kaže da to čini.
17. Biblijski temelj Svetog Trojstva
Sada možemo sabrati ono što smo videli.
Biblija uči:
Postoji jedan Bog.
Otac je Bog.
Sin je Bog.
Sveti Duh je Bog.
Otac nije Sin.
Sin nije Sveti Duh.
Sveti Duh nije Otac.
To je biblijski temelj onoga što nazivamo Svetim Trojstvom.
Krštenje Isusa pokazuje Oca, Sina i Duha
Kada se Isus krštava, vidimo tri ličnosti:
Ovde imamo:
Sina koji se krštava.
Duha koji silazi.
Oca koji govori s neba.
Ovo nije jedna ličnost koja samo menja uloge. Sin je u vodi, Duh silazi, Otac govori. Razlikuju se, ali su zajedno u istom božanskom delu.
Krštenje u jedno ime Oca, Sina i Svetog Duha
Isus zapoveda učenicima:
Obratimo pažnju: ne kaže „u imena“, nego „u ime“ — jedno ime, a zatim: Oca, Sina i Svetoga Duha.
Ako je Sin samo stvorenje, a Duh samo sila, zašto bi bili stavljeni zajedno sa Ocem u osnovnu formulu hrišćanskog krštenja? Krštenje je ulazak u savez sa Bogom. A Isus zapoveda krštenje u ime Oca, Sina i Svetoga Duha.
Apostolski blagoslov
Pavle završava poslanicu rečima:
Ovde su zajedno:
Gospod Isus Hristos,
Bog Otac,
Sveti Duh.
I svaka božanska ličnost povezana je sa spasenjskim blagoslovom: blagodat, ljubav i zajednica.
Jedan Duh, jedan Gospod, jedan Bog i Otac
Pavle piše:
Opet vidimo Duha, Gospoda Isusa i Boga Oca zajedno u jedinstvu hrišćanske vere.
Spasenje je delo Oca, Sina i Duha
Petar piše vernicima:
Ovde je spasenje prikazano kao delo Oca, Duha i Isusa Hrista. Otac bira, Duh posvećuje, Hristova krv čisti.
18. Trojstvo nije izmišljotina, nego pokušaj da se verno sačuva sve što Biblija kaže
Neko može reći: „Ja ne prihvatam Trojstvo jer ta reč nije u Bibliji.“
Ali treba biti pošten. Pitanje nije da li je reč u Bibliji, nego da li je učenje u Bibliji.
Reč „Biblija“ u današnjem obliku nije naslov koji su apostoli stavili na korice knjige. Reč „monoteizam“ nije biblijska reč, ali je istina da Biblija uči jednog Boga. Reč „inkarnacija“ nije u tom obliku zapisana u tekstu, ali Jovan 1:14 jasno uči da je Riječ postala telo.
Tako i reč „Trojstvo“ označava pokušaj da se sačuvaju sve biblijske istine odjednom:
Da je Bog jedan.
Da je Otac Bog.
Da je Sin Bog.
Da je Sveti Duh Bog.
Da Otac, Sin i Sveti Duh nisu ista ličnost.
Ako neko odbaci Trojstvo, obično mora da žrtvuje bar jednu od ovih biblijskih istina. Ili će umanjiti Sina, ili će umanjiti Duha, ili će pomešati Oca i Sina, ili će otići u neku vrstu mnogoboštva. Biblijska vera čuva sve što Pismo kaže.
19. Zašto je opasno reći da Isus nije Bog?
Ovo nije samo teorijsko pitanje. Ako Isus nije Bog, onda se ruši mnogo toga.
Prvo, ruši se puno značenje spasenja
Biblija kaže:
Na krstu nije stradao običan čovek koga je Bog samo upotrebio. Sin Božiji je uzeo ljudsku prirodu i dao sebe za nas.
Pavle kaže da je Hristos:
Vrednost Hristove žrtve je beskrajna zato što On nije samo čovek, nego Bog koji je postao čovek radi našeg spasenja.
Drugo, ruši se pravo obožavanje Hrista
Ako Isus nije Bog, onda su Toma, učenici, anđeli i nebeska bića pogrešili što Mu se klanjaju. Ali Biblija ih ne osuđuje. Naprotiv, prikazuje to kao ispravnu veru i nebesko bogosluženje.
Ako Isus nije Bog, onda reči:
„Gospod moj i Bog moj“
ne bi bile vrhunac vere, nego hula. Ali Isus ih prima.
Treće, ruši se Božije samoobjavljenje
Isus kaže:
Ako Isus nije Bog, onda On ne može savršeno objaviti Oca. Ali Biblija kaže da je On:
U Hristu ne vidimo samo Božijeg poslanika. Vidimo savršeno otkrivenje Božijeg bića.
20. Zašto je opasno reći da Sveti Duh nije ličnost?
Ako Sveti Duh nije ličnost, onda se lični odnos vernika sa Bogom ozbiljno osiromašuje.
Biblija kaže da Duh:
uči,
vodi,
svedoči,
posreduje,
razdeljuje darove,
govori crkvama,
može biti ožalošćen,
može biti huljen,
može biti lagan.
Ako sve to svedemo na „silu“, onda više ne slušamo tekst onako kako je napisan.
Hrišćanin ne prima samo neku energiju. Hrišćanin prima Duha Božijeg. Bog sam, Duhom Svetim, prebiva u verniku.
Zato Pavle kaže:
To je ogromna istina. Vernik je hram Božiji zato što Duh Božiji prebiva u njemu.
21. Kratak dokazni niz za razgovor sa onima koji sumnjaju
Ako razgovaramo sa nekim ko tvrdi da Isus nije Bog i da Sveti Duh nije ličnost, ne treba odmah ići u filozofiju. Treba otvoriti Pismo.
Može se postaviti nekoliko jednostavnih pitanja.
Pitanje 1: Ko je Riječ iz Jovana 1?
Jovan kaže:
I zatim:
Ako je Riječ Isus, a Riječ je Bog, ko je Isus?
Pitanje 2: Da li je Toma pogrešio?
Toma kaže Isusu:
Da li ga Isus ispravlja? Ne. Naprotiv, govori o veri.
Pitanje 3: Zašto Otac Sina naziva Bogom?
Ako Otac Sina naziva Bogom, imamo li pravo da kažemo da Sin nije Bog?
Pitanje 4: Ko je stvorio sve?
Ako je sve stvoreno kroz Hrista, da li Hristos može biti stvorenje?
Pitanje 5: Kome se sme klanjati?
Isus kaže:
A učenici, sleporođeni, žene posle vaskrsenja i anđeli klanjaju se Hristu. Ako Isus nije Bog, zašto prihvata poklonjenje?
Pitanje 6: Može li se lagati sili?
Petar kaže:
Zatim:
Ako je Duh samo sila, kako Mu se može lagati? I zašto Petar kaže da je laganje Duhu laganje Bogu?
Pitanje 7: Može li sila odlučivati „kako hoće“?
Pavle kaže:
Ako Duh ima volju, da li je On samo bezlična sila?
22. Zaključak: Tomin odgovor treba da bude i naš odgovor
Toma je počeo kao sumnjičav čovek. Nije odmah poverovao. U tom smislu, mnogi ljudi danas liče na njega. Traže dokaz. Pitaju. Sumnjaju. Neki čak osporavaju ono što je vekovima bilo srce hrišćanske vere: da je Isus Hristos Bog koji je postao čovek radi našeg spasenja, i da Sveti Duh nije bezlična sila, nego božanska ličnost koja govori, vodi, posvećuje i prebiva u Božijem narodu.
Ali Toma nije ostao u neverovanju. Kada je video vaskrslog Hrista, rekao je:
To nije bila hladna teološka formula. To je bila lična ispovest vere. Nije rekao samo: „Ti si Gospod.“ Nije rekao samo: „Ti si od Boga.“ Nije rekao: „Ti si najveći prorok.“ Rekao je:
„Gospod moj i Bog moj.“
To je središte hrišćanske vere.
Isus nije samo učitelj morala. Nije samo prorok. Nije stvoreno biće višeg reda. Nije anđeo. Nije samo primer pobožnosti. On je večna Riječ koja je bila u početku, koja je bila kod Boga i koja je Bog. On je Stvoritelj, Spasitelj, Sudija, Prvi i Poslednji, Alfa i Omega, Gospod slave.
Sveti Duh nije samo uticaj, energija ili sila. On je Duh istine, Utešitelj, Duh Božiji, Duh Hristov, Onaj koji govori, uči, vodi, svedoči, posreduje, razdeljuje darove, može biti ožalošćen i kome se može lagati. On je Bog koji prebiva u vernicima.
A Otac, Sin i Sveti Duh nisu tri boga, nego jedan Bog koji se u Pismu otkriva u trojičnom zajedništvu. To je duboka tajna, ali nije ljudska izmišljotina. To je pokušaj da se verno izgovori ono što Biblija već pokazuje.
Zato pred ovim pitanjem ne treba ostati ravnodušan. Ako je Isus zaista ono što Biblija kaže da jeste, onda On ne traži samo poštovanje. On traži veru, poklonjenje, poslušnost i ljubav. Ako je Sveti Duh zaista božanska ličnost, onda Ga ne smemo žalostiti, gasiti ni odbacivati.
Neka zato Tomin vapaj postane i naša ispovest:
„Gospod moj i Bog moj.“